ÄŒesto me svladaju živci, osobito nedjeljom, osjećam se užasno jadno. Atmosfera u kući je tada posebno teÅ¡ka, uspavljujuća poput olova. Vani se ne Äuje ni jedna ptica, posvuda lebdi teÅ¡ka, mrtvaÄka tiÅ¡ina. Ta tiÅ¡ina obavija se oko svakog djelića moga tijela kao da me želi povući duboko u podzemlje. U takvim trenutcima mama, tata i Margot ostavljaju me na miru. Lutam od jedne sobe do druge, penjem se i spuÅ¡tam stepenicama. Osjećam se poput ptice pjevice kojoj su potrgali krila te u potpunom mraku letu oko reÅ¡etki svog kaveza. U meni neki glas viÄe: "IzaÄ‘i, smij se i udahni svježi zrak!" ViÅ¡e ni ne odgovaram, odlazim, liježem na kauÄ i spavam kako bi vrijeme brže proÅ¡lo. TiÅ¡ina i straÅ¡ni strah jer nema drugog naÄina da brže proÄ‘e. Tvoja Anna, petak, 29. rujna 1943.
— Anne Frank
anne-frankhrvatski