When I go to a library and I see the librarian at her desk reading, I'm afraid to interrupt her, even though she sits there specifically so that she may be interrupted, even though being interrupted for reasons like this by people like me is her very job.

What if there was a library which held every book? Not every book on sale, or every important book, or even every book in English, but simply every book - a key part of our planet's cultural legacy.

I see my sister, and she's on her second baby, and I'm like, 'That's success.' Having a family - I can't wait for that.

When I see great boxers, it's like reading a wonderful poem.

- Ime i prezime? - zapitala je gospođa knjižničarka pogleda uprtog u članske iskaznice.
- Ja sam... - prošaptalo je makovo zrno. - Ja sam... Tomičin tata.
- Tomičin tata! Tata budućeg pisca! - uskliknula je gospođa knjižničarka i podigla pogled.
Joj, da! Gospođa knjižničarka podigla je pogled i sledila se.
- Oh, čovječe! - rekla je i zaprepašteno prinijela ruku ustima. Ispred nje stajao je čovjek koji dugo, dugo, dugo nije čitao. Dvadeset godina, možda i više! To se sasvim lijepo moglo vidjeti. Pretjerano ozbiljno lice, bore između obrva, usnice izvijene prema dolje...
Da, i taj pogled, bez zvijezda, taman i hladan kao polarna noć...
- Oh, čovječe, kako se osjećate? - pitala je zabrinuto gospođa knjižničarka.
- Loše - rekao je tata i uzdahnuo.
- Da, da - kimnula je knjižničarka sućutno i poput liječnika postavila dijagnozu:
- Imaginatio destructiva progressiva.
- Å to? - zgranuo se tata. - Bolestan sam!?
Tata nije razumio latinski, ali je slutio da je u pitanju bolest. Na posljetku, latinski je mrtav jezik.
- Poremećaj mašte zbog nedostatka vitamina - tužno je zaključila gospođa knjižničarka. - No možda nije tako strašno! - tješila je knjižničarka tatu. Treba obaviti i dodatne pretrage. Hajde, zaklopite oči i zamislite... zamislite... zmaja!

Here's how I operate. When I see something I like, 20 years later, I ask her brother for her phone number. She don't even see me coming.