- Ime i prezime? - zapitala je gospođa knjižničarka pogleda uprtog u članske iskaznice. <br />- Ja sam... - prošaptalo je makovo zrno. - Ja sam... Tomičin tata. <br />- Tomičin tata! Tata budućeg pisca! - uskliknula je gospođa knjižničarka i podigla pogled. <br />Joj, da! Gospođa knjižničarka podigla je pogled i sledila se. <br />- Oh, čovječe! - rekla je i zaprepašteno prinijela ruku ustima. Ispred nje stajao je čovjek koji dugo, dugo, dugo nije čitao. Dvadeset godina, možda i više! To se sasvim lijepo moglo vidjeti. Pretjerano ozbiljno lice, bore između obrva, usnice izvijene prema dolje...<br />Da, i taj pogled, bez zvijezda, taman i hladan kao polarna noć...<br />- Oh, čovječe, kako se osjećate? - pitala je zabrinuto gospođa knjižničarka.<br />- Loše - rekao je tata i uzdahnuo. <br />- Da, da - kimnula je knjižničarka sućutno i poput liječnika postavila dijagnozu:<br />- Imaginatio destructiva progressiva.<br />- Što? - zgranuo se tata. - Bolestan sam!?<br />Tata nije razumio latinski, ali je slutio da je u pitanju bolest. Na posljetku, latinski je mrtav jezik. <br />- Poremećaj mašte zbog nedostatka vitamina - tužno je zaključila gospođa knjižničarka. - No možda nije tako strašno! - tješila je knjižničarka tatu. Treba obaviti i dodatne pretrage. Hajde, zaklopite oči i zamislite... zamislite... zmaja!