- Ime i prezime? - zapitala je gospoÄ‘a knjižniÄarka pogleda uprtog u Älanske iskaznice. - Ja sam... - proÅ¡aptalo je makovo zrno. - Ja sam... TomiÄin tata. - TomiÄin tata! Tata budućeg pisca! - uskliknula je gospoÄ‘a knjižniÄarka i podigla pogled. Joj, da! GospoÄ‘a knjižniÄarka podigla je pogled i sledila se. - Oh, ÄovjeÄe! - rekla je i zaprepaÅ¡teno prinijela ruku ustima. Ispred nje stajao je Äovjek koji dugo, dugo, dugo nije Äitao. Dvadeset godina, možda i viÅ¡e! To se sasvim lijepo moglo vidjeti. Pretjerano ozbiljno lice, bore izmeÄ‘u obrva, usnice izvijene prema dolje... Da, i taj pogled, bez zvijezda, taman i hladan kao polarna noć... - Oh, ÄovjeÄe, kako se osjećate? - pitala je zabrinuto gospoÄ‘a knjižniÄarka. - LoÅ¡e - rekao je tata i uzdahnuo. - Da, da - kimnula je knjižniÄarka sućutno i poput lijeÄnika postavila dijagnozu: - Imaginatio destructiva progressiva. - Å to? - zgranuo se tata. - Bolestan sam!? Tata nije razumio latinski, ali je slutio da je u pitanju bolest. Na posljetku, latinski je mrtav jezik. - Poremećaj maÅ¡te zbog nedostatka vitamina - tužno je zakljuÄila gospoÄ‘a knjižniÄarka. - No možda nije tako straÅ¡no! - tjeÅ¡ila je knjižniÄarka tatu. Treba obaviti i dodatne pretrage. Hajde, zaklopite oÄi i zamislite... zamislite... zmaja!