Sve Crkve stoje danas u našem postmodernom krajoliku poput stabala bez lišća.

Nismo li možda tijekom vremena tumačili kršćanstvo suviše isključivo kao religiju osjetljivu za grijeh te u skladu s tim premalo osjetljivu za trpljenje?

Odakle dolazi dojam da je Crkva lakše izlazila na kraj s krivcima-počiniteljima negoli s nedužnim žrtvama? Nije li naša kristologija toliko pretjerano determinirana soteriološki da više niti ne dopušta teodicejsko pitanje (na koje se niti može dati odgovor niti ga se može zaboraviti)?

Pod kvazi-mitskim totalitetom tehničke racionalnosti prijeti nam inteligencija bez patosa, inteligencija kojoj nije potreban nikakav jezik koji ima svoj vlastiti smisao jer ionako sve funkcionira bez bilo kakvog proturječja; ta inteligencija ne zna za spomen jer nije ugrožena nikakvim zaboravom: čovjek kao kompjuterizirana inteligencija bez osjetljivosti na patnju i bez morala, ukratko: čovjek kao rapsodija nedužnosti jednoga glatko funkcionirajućeg stroja. Treba li doista to biti čovjek nakon smrti čovjeka?

Trpljenje patnikâ nije ništa veliko ni uzvišeno; u svome korijenu ono je sve drugo samo ne solidarno trpljenje, ono nije naprosto znak ljubavi, nego je daleko više naznaka za to da se više ne može ljubiti.

Tko npr. formulira govor o Bogu Abrahamovu, Izakovu i Jakovljevu tako da se u njemu više ne čuje Jobov uzdisaj i tužaljka 'Ta dokle još?', taj se ne bavi teologijom nego mitologijom.