Stariji smo, manje intuitivni i zabrljali smo, uneredili si živote, ali naše nas majke još uvijek vole.

Barurile astea sunt ca femeile: nu ştii nici de ce vin, nici de ce te lasă.

Först gick jag vänster och det gjorde han också. Sen gick jag höger och det gjorde han också. Sen stack jag vänster, och då gick han och köpte korv.

Iako imas nekog pored sebe,
da li u njemu pronalazis srecu?

Takva je ljubav.
Ona može da uništi čoveka, i nanovo ga podigne i preporodi. Danas može da voli mene, sutra tebe, a već sutra uveče nekog stranca, toliko je nestalna. Ali može i da bude čvrsta kao nesalomljiv pečat, može neugasivo da plamti do samrtnog časa.

Ali to su riječi! Riječi ne dolaze iz želje, nego s jezika. Lako je jeziku mljeti koješta; od toga se umire samo u onim knjigama koje ti listaš. Jezik izbaci u svijet svoje riječi (uostalom, uvijek iste i davno poznate riječi) i rasplinu se kao dim. Ništa se nije dogodilo. Svijet i dalje hoda, jede, puši i spava, i opet govori riječi, i opet se ništa nije dogodilo. Svijet želi govoriti, ali svoje želje ne iskazuje riječima; štoviše, riječima ih skriva i zaklanja. Riječi su maska. On ne želi ono što govori.