(...) Tada, ne znam zaÅ¡to, kao da neÅ¡to puknu u meni. Prodereh se iz sveg glasa, ispsovah ga i rekoh neka se ne moli za mene. Zgrabih ga za ovratnik. Istresoh na njega sve Å¡to mi je ležalo na srcu koje je igralo od radosti i bijesa. On je baÅ¡ tako siguran, je li? Pa ipak, cijela ta sigurnost ne vrijedi ni piÅ¡ljiva boba. Nije Äak siguran ni da je živ jer živi kao mrtvac. Ja sam naoko praznoruk, ali sam siguran u sebe, siguran sam u sve, sigurniji od njega, siguran u svoj život i u smrt koja će uskoro doći. Da, ja imam samo to, ali bar posjedujem tu istinu isto onoliko koliko ona posjeduje mene. Imao sam pravo, imam joÅ¡ pravo, imam svako pravo. Živio sam ovako, a mogao sam živjeti i drukÄije. ÄŒinio sam ovo, a nisam Äinio ono. Ovo nisam uradio, a ono jesam. Pa onda? ÄŒini mi se kao da sam cijelo vrijeme Äekao ovaj Äas i osvit dana kad ću se iskupiti. NiÅ¡ta, niÅ¡ta nije važno i dobro znam zaÅ¡to. I on zna zaÅ¡to. S dna moje budućnosti, za cijelog ovog besmislenog života koji sam vodio, diže se do mene, kroz godine koje joÅ¡ nisu doÅ¡le, neki neodreÄ‘eni dah, a taj dah izjednaÄuje na svom putu sve ono Å¡to su mi nekad predlagali, u onim godinama koje sam proživio i koje nisu bile nimalo stvarnije. Å to se mene tiÄe smrt drugih, ljubav jedne majke, Å¡to me se tiÄe njegov Bog, život za koji se netko odluÄio, sudbina koju je odabrao, kad jedna jedina sudbina odabire mene i sa mnom na milijarde povlaÅ¡tenih koji, kao i on, trvrde da su mi braća. Razumije li, razumije li napokon? Svi su povlaÅ¡teni. Postoje samo povlaÅ¡teni. I ostali će jednog dana biti osuÄ‘eni. I on će biti osuÄ‘en. Å to mari ako ga optuže zbog ubojstva i smaknu zato Å¡to nije plakao na sprovodu svoje majke? Salamanov je pas vrijedio isto toliko koliko i njegova žena. Ona ženica-automat isto je toliko kriva koliko i Marie koja je željela da se uda za mene. Å to mari Å¡to mi je Raymond bio isto tako pajdaÅ¡ kao i Céleste koji vrijedi viÅ¡e od njega? Å ta mari Å¡to Marie pruža danas usne nekom drugom Mersaultu? Razumije li, napokon, taj osuÄ‘enik, da s dna moje budućnosti... GuÅ¡io sam se viÄući sve ovo. Ali kljuÄari su mi već oteli iz ruku ispovjednika i prijetili mi. On ih, meÄ‘utim, umiri i zagleda se naÄasak nijemo u mene. OÄi mu bijahu pune suza. Okrenu se i nestade.
